E131 – Robert Torre – Ima li patnje prije smrti?

Robert Torre je aktivni klinički psihijatar i autor, koji je u najšire krugove poznatosti došao s nedavnom knjigom "Ima li života prije smrti", za koju i sam kaže da ga je iznenadila čitanost i traženost. Radi se o temama i načinom pisanja dosta teškoj knjizi, koja donosi osobna razmišljanja o smislu života, filozofiji življenja, a kroz prizmu dugogodišnjeg iskustva u istome od strane autora, te njegovih iskustava u poslu s kojim se bavi. To su široke i duboke ideje kojima nema smisla pristupati olako, nego vjerojatno najbolje u adekvatno kontemplativnom raspoloženju - znači idealno za hladovinu na pustom otoku. Razgovarali smo o uglavnom o temama iz knjige, filozofirali o smislu života, i nadamo se izašli iz razgovora za mrvicu pametniji nego što smo ušli. O smislu života i autentičnosti Ne postoji autentičnost dok ne postoji autentično iskustvo. Ne postoji autentičnost kao odlika sa kojom se rađamo. To je nešto što se krvavo zarađuje. Smisao života se postiže kroz unutarnje iskustvo i otvaranje horizonta života, kroz uloge koje živimo i odnose koje imamo. To jest, razna iskustva i agenture daju nam smisao a tek starenjem se razrješavamo svih socijalnih identiteta. Ljudi ne mogu živjeti odvojeno od svih uloga koje imaju, od odnosa koje imaju sa drugim ljudima. Već se kroz te odnose gradi prostor za autentičnost. Tek kad se odvojimo od onoga da za druge više ništa ne moramo, kada drugima više ništa nismo dužni, tek onda možemo sebi položiti račune i pitati se što sam ja sam za sebe, što je ostalo od mene nakon što sam bio za druge. Tek tada možemo pronaći svoj smisao. O samoći, patnji i smrtnosti kao glavnim točkama za postizanje autentičnosti O samoći Robert kaže: “da bi ja bio ja, u zagrade moram staviti cijeli svijet pa i sebe koji sudjeluje u svim tim društvenim odnosima, i naći ono biće, u svojoj samoći, koje je zainteresirani vlasnik onog tko ja jesam”. Uloga samoće je internalizirati što se desilo sa iskustvima koje smo proživjeli. To je viša vrsta budnosti prema sebi. Patnju, definira, kao proces pročišćavanja čovjeka koji ga čini dubljim i mudrim. Dobra patnja je ona koja, nakon što prođe njen ožiljak, ne limitira kretnju uda na kojem je ožiljak. Ona koja je u stanju produbiti čovjeka tako da on bolje vidi svijet. Da je pogled na svijet tog čovjeka, nakon patnje, inkluzivniji. Da je čovjek tolerantniji, blag i manje sudi ljudima oko sebe, da je milosrdan, u etičkom odnosu prema drugima, zbog iskustva koje je proživio. Osvještavanje smrtnosti, odnosno činjenice da će čovjek umrijeti daje jedinstveni pečat životu i iskustvima koje čovjek proživljava. ”Sloboda čovjeka dolazi kroz osvještavanje smrti i patnje.” To su momenti u kojima se čovjek trijezni i dolazi k sebi. A to mu je potrebno da bi dobio bolju orijentaciju, da bolje razumije život u terminima života i da lakše locira i prihvaća patnju. “Triježnjenje” mu omogućava da bude sposoban prihvatiti stvarnost kakva ona zaista jest. I ako je pravilno shvatio to, jedan dio patnje dobiva posvetu a za drugi dio patnje, čovjek je sposoban shvatiti da ona uopće nije ni potrebna jer proizlazi iz naših taštih očekivanja o svijetu i od svijeta. Kako prepoznati kvalitetnu osobu i koji su to kriteriji Kompletnu osobu čine zrelost srca, zrela emotivnost, intuicija koja je čini svetom i dobrom, koja ima stanje unutarnje ugođenosti i inkluzivnu emociju. To je osoba sa kojom možeš normalno razgovarati o životu. Koja se ne boji razgovarati o životu. Kvalitetna osoba ili kompletna osoba sa takvim načinom promišljanja ne bi smjela biti “rijetka”. Egzistencija je nešto opće ljudski, kao empatija, nešto što bi se moglo postići bez pameti, samo sa mudrošću srca.  Rečenice koje izvlače više od našeg života - specifičnost Robertove perspektive “Prihvatimo svijet i ljude kakvi jesu jer tu malo šta možemo promijeniti. Prihvatimo nepovoljne ishode jer su oni zajamčeni. Budimo spremni kada nas sudbina pogodi. Da kažemo pa šta neka, nas je pogodila.