Ispovijest majke koja je izgubila sina: Moj Inel je ljubav! - Oslobođena by Bosnalijek

Send us Fan MailDevetogodišnji Inel iz Zenice preminuo je 2017. godine nakon iznenadnog gubitka svijesti tokom igre. Sanela Sarajlić, majka dječaka ispričala je za Oslobođenu kako se tog dana, koji je trebao biti običan početak školskog raspusta, njen život pretvorio u nezamislivu tragediju.Sve je počelo tog aprila, kada se dječak igrao u dvorištu s prijateljima. Majka, koja se u tom trenutku vraćala s posla, čula je galamu i pozive da hitno ponese zdravstvenu knjižicu.U obližnjoj ambulanti dočekao ju je šok: ljekari su pokušavali oživjeti njenog sina. Ambulanta, mala i bez opreme za reanimaciju djece, učinila je sve što je mogla do dolaska hitne pomoći, koja je primijenila elektrošokove i uspjela vratiti dječakov puls. Inel je potom prebačen u zeničku bolnicu, gdje je dodatno dva puta reanimiran.Kako ni u zeničkoj bolnici nisu bili sigurni šta se dešava, dječak je hitno prevezen u Sarajevo. Inel je stavljen u induciranu komu, a majka je dane provodila sama u sobi za roditelje.- Rekli su mi da ne smijem plakati i da mu se smireno obraćam jer me čuje, prisjeća se. Na njen glas, kaže, dječak je reagovao.Agonija je trajala danima. Jedno jutro bolnica ju je pozvala na mobilni telefon. Kada je stigla na odjel, reanimacija je već trajala dva sata. Ljekari su je, nakon posljednjeg pokušaja, pustili da bude uz sina.- Rekli su mi da neće preživjeti. Ostala sam s njim do kraja. Moje dijete mi je umrlo na rukama, kaže Sanela.Sanelina ispovijest otvara važnu temu o kojoj se rijetko govori: kako roditelji koji izgube dijete žive sa osjećajem krivice, i kako u toj borbi nijedan korak, ni trenutak, nije jednostavan.- Krivila sam sebe što mi je dijete umrlo. Jer ja sam majka, ja sam trebala da ga spasim. Ja sam ta koja je svemoćna, govori.  Nakon toga, kaže, počela je osjećati krivicu za svaki detalj njegovog života prije smrti: svaki njegov uzdah, plač, pogled, situaciju u kojoj mu nešto možda nije dozvolila. Taj osjećaj prerastao je u unutrašnji teret koji je nosila svakog dana. - Nosila sam krivicu što živim i dišem. Idem kroz život, nasmijem se, nekad i potisnem sve što mi se desilo i odmah se javlja krivica. Kao da je pogrešno što sam ostala tu, priznaje. Dugo je, kaže, povezivala bol s krivicom. - Kao, ako nisam kriva, onda ne osjećam bol. A toliko sam se htjela držati za tu bol, jer mi je djelovalo kao jedino što je ostalo od njega.Tek kroz terapiju shvatila je da gubitak ne definiše njeno dijete.- Moje dijete nije bilo bol, niti krivica. On je bio čista ljubav i sreća. I tako ga jedino mogu osjetiti. Sve ostalo nije on. To što se smijem - to je on. To što pomažem drugim ljudima - to je on, zaključuje Sanela.Support the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...