Ivan Bosiljčić: Došlo je vrijeme kada će jedino mjerodavno biti naš duhovni vid - Opet Laka 107

Send us Fan MailU društvu u kojem se granice između fikcije i stvarnosti sve češće brišu, izbor uloga prestaje biti isključivo profesionalna odluka i postaje pitanje odgovornosti. Popularnost negativnih likova, njihovo romantiziranje i pretvaranje u uzore, otvara dilemu s kojom se glumci neminovno suočavaju: gdje završava umjetnička sloboda, a počinje odgovornost prema publici.Ta dilema prelama se i kroz razmišljanja Ivana Bosiljčića, gosta nove epizode podcasta Opet Laka, u kojoj sa Elvirom Lakovićem promišlja granice umjetničke slobode i odgovornosti.- Trebalo bi da budemo svjesni kakav uticaj mi glumci imamo kroz ono što igramo, ali ako svi glumci odbijaju da igraju negativce, ko će ih onda igrati? Problem je u tome što ih naša kultura ima običaj popularizirati, kaže Bosiljčić.Upravo zato, za njega nije presudan sam izbor takvih uloga, već način na koji su oblikovane.- Važno je da negativac na kraju ima pokajanje, kaže, navodeći kao primjer scenu iz serije Južni vetar, u kojoj je, kako ističe, pokajanje liku koji tumači Miloš Biković, dalo dubinu i ljudskost. Taj odnos prema likovima Bosiljčić vidi kao odraz šire promjene u vrijednosnom sistemu. Smatra da se kod mlađih generacija ponovo javlja potreba za jasnim moralnim orijentirima, nakon perioda u kojem su se destruktivni obrasci ponašanja često predstavljali kao poželjni.- Čini mi se da se viteštvo vraća, kao da se ovo drugo izgustiralo. Vidim po svojoj kćerki i po mladima generalno da su im balavanderi smešni, a da se svi utišaju pred nekim džentlmenom, kazao je Bosiljčić.Upravo ta potreba za jasnim vrijednosnim uporištima, smatra, objašnjava i dubinu povjerenja koje publika ima prema likovima koje gleda na ekranu. Koliko to povjerenje može biti snažno, shvatio je kroz svoju ulogu u seriji Ranjeni orao.- Moj junak je doživeo nesreću i u toj nesreći izgubio nogu, prisjeća se.Sama scena, tehnički, bila je jednostavna - rupa na krevetu, kroz nju provučena noga, međutim, reakcije publike pokazale su da granica između ekrana i stvarnosti lako nestaje.- U nedelju je emitovana epizoda, a u ponedeljak sam hodao centrom Beograda. Ljudi me prepoznaju i prvo pogledaju u nogu, pa gore. Stari, mladi, intelektualci, prodavci kokica, bez razlike, priča Bosiljčić te postavlja jasno pitanje - ako je to refleks, kako onda da glumci ne biraju šta igraju, kada narod vjeruje u ono što vidi?Support the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...