Lujo

tekst: Nenad Terzić interpretacija: Anel Herzog Sivrija Nakon tri sestre rodi se Luka, blijed i mršav, sitan kô čvorak, dane djetinjstva pritisla muka, gricnuo život, a već mu gorak. Kuća pod pločom, fasada stara, prozori slabi, promaja bije, za gladna usta falilo para, otac već dugo previše pije. Često bi bio probuđen krikom, noć bi cijepao šamara zvuk, majčin plač, gušen očevom vikom za kojom nastupi jezivi muk. Zaborav Lujo pronalazio, pod krošnjom kruške, oko bunara, jedino tad bi nasmijan bio, u društvu svoga, malog drugara. A drugar, Cuko! Veseli lavež, repićem maše, hitar kô čigra, dobar i vjeran, nikada davež, dva mala bića spojila igra. Kad god su skupa u oku duga, sreća je čudna, tanana stvar, drugarstvo činilo da mine tuga, psić i dijete – savršen par. Bio septembar, počela jesen, kada se desi taj slučaj zlehud, siromah Cuko, igrom zanesen, odnio ocu cipele nekud. Svakom je otac da bude dato, uzeo kolac iz drvljanika, preplaši malo vrabaca jato, skičanje bolno i tužna cika. Tu noć se Lujo iskrô iz kuće, ponio krišom i stoličicu, najgušća tama, tik pred svanuće, anđela osmijeh imô na licu. Zorom uzbuna, potjera krenu, kad majčin vrisak jutro zapara, pogled joj sleđen o prislonjenu stolicu malu na zid bunara. A negdje... drugo... gdje slavuj budi, a ševa pjesmom ka nebu hrli, gdje nema suza, ni loših ljudi, svog Cuka Lujo i danas grli.