A.H.Sivrija

Naslov originala: La esharu min ehadin Autor: Ševki ebu Halil Naslov : Necu se više rugati Prijevod sa arapskog: Fikret Asad Arnaut Biblioteka: Priče za djecu Tekst čitao: Anel Herzog Sivrija Produkcija: AudioTeatar 2023

instagram: https://www.instagram.com/audioteatar/ instagram: https://www.instagram.com/adis.ahmeth... facebook: https://www.facebook.com/audioteatar facebook: https://www.facebook.com/SarajevskiJo... tweeter: https://twitter.com/AudioTeatar soundcloud: https://soundcloud.com/sivrija tekst: Adis Ahmethodžić @sarajevskijohndoe glas: A.H.Sivrija muzika: Ode to Loneliness - Diego Nava video: KoolShooters ( pexels.com ) RUKE Postoje dani u ovom životu koje ćeš pamtiti do kraja vremena i dani koje ćeš zaboraviti kao da se nikada ni desili nisu. Postoje iste takve oči i iste takve ruke. Postoje čekanja koja nikad ne prestaju i trajanja koja ne prolaze. Postoje kose koje mirišu i kada su daleko i postoje koraci koji ti prilaze čak i kada od tebe idu. Postoje ljudi koji su zapisaini da ti se dese i ljudi koji ti se dešavaju cijeloga života a nikad ti se desili nisu. Postoje mjesta kojima te svi putevi vode i mjesta od kojih nikad ne odlaziš. U svemu što dodirneš, postoji početak i postoji kraj. A ništa od toga nije u našim rukama osim nas samih.

#text: Romana Roganović @r_romana_17 #music: Classical 9 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music #Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar Šta za mene znači kultura? Prvo, ona nema svoje godine, sve godine čovjekove su njene. Od Ranjenog bizona do Gernike, od #Gilgameša do orvelovske vizije... Drugo, ona je splav u nabujalim vodama i obala. #Svjetiljka visoko podignuta u tami. Dakle, ona je pratilja i #spasilac, gutač svega što je stihijsko, agresivno, rušilačko, neplemenito, sirovo, nehumano... Čvrsto je povezana sa stvaranjem, i to u veoma širokom smislu #riječi. Stvoriti #umjetničko djelo, naučnu teoriju, skladne građevine, elegantne mostove, ljupke parkove – to je #kultura. Ona je i stvaranje dobrih odnosa, uspješne komunikacije, prijatnog mjesta za #život, zaštitničkog i zdravog odnosa prema prirodi... Ona je njegovanje tradicije, izvornosti, ljubav prema sopstvenom rodu i #jeziku, poznavanje svoje prošlosti... Ali ona je i poznavanje i priznavanje drugih i drugačijih; na primjer, stranih jezika, #običaja, pogleda na svijet... Ne podnosi mržnju, isključivost i aroganciju. Kultura je obrazovanje. I Pupin, i #Tesla, i #Andrić i #Crnjanski... Ona je i sport i navijanje, ali nikako ostrašćeno urlanje na stadionima. Objediniteljka kultura spaja moj rod, ma kako rasijan po svijetu bio, ma kakve granice sjekle njegovo tkivo. Tako ona postaje naš jug, sjever, istok i zapad; naše juče, danas i sutra. Nikakve međe ne mogu nauditi našoj zajedničkoj #pjesmi. Vjeri, kulturi, jeziku i običajima ne možemo postaviti administrativne granice. Ona crvena linija na karti se briše pred ovim imenicama. A sve pojedinačne kulture čine veliko Sazvučje Kulture #Čovjeka.

#Pjesma broj 34 Darivanja #Poezije je završena. Ako želite poslušati pjesmu potražite #AudioTeatar na Youtube ili Soundcloud. Link se nalazi u Bio. Ako vam se sviđa projekat Audio Teatar onda kliknite Follow i Subscribe mnogo bi mi značilo. Hvala. Svi koji su poslali svoje tekstove do 8.11.20. bit će pročitani. Ali s obzirom na veliki broj zahtjeva ja vas molim za strpljenje. Hvala na #slušanju. #text: Anđela Tomaš @mademoiselle.andjela #music: A Voice from The Past by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music #Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar Заборави ме с првим повученим димом цигарете. На првом гутљају коктела. У замаку београдских улица. Заборави ме с мирисом пијачарских ружа, сунцокрета и лала. С првим фокусом на добро познате баладе. На дажду. Заборави ме с првим кораком Танга и посљедњим кораком Самбе. С првом на коју наиђеш. Заборави ме с погледом на уре (бар оне ријетко стају). С првим рађањем сунца. Заборави ме с првим ликом који ти заличи на мене. Првом звијездом и посљедњим мјесечевим одсјајем. С првим магловитим јутром. Ноћном сјеном која ти утјераше страх до сржи. Заборави ме с првим неуспјехом. С ноћима у којима будеш тражио своје изгубљено "Ја". Заборави. Заборави ме с првим умором који те уназади неколико стотина педаља уназад у ганглијама. С првим физичким болом. Ма, заборави ме с првим осмијехом, с првим тренутком који запали ватру у теби (пробуди те). Заборави..Заборави.. Заборави да си ми икад значио, да сам се борила за тебе, нас.. С првом сузом која ненадано потекне низ лице. С првим жубором Дунава, с првом нотом. Заборави ме на ("нашој") београдској жељезници, с првим возом у који се укрцаш.. Заборави пјесме које ти ненаспавана рецитовах у пола четири ујутру. Заборави боју мојих очију. Мимике, рупице на образу, .. Не заборави тренутке који ти измамише осмијех.. Несебичну, безусловну подршку с моје стране. Не скрнави љубав (Пусти!).. Заборави! С првом (уједно и посљедњом) фотографијом на којима угледаш нас срећне! Заборави!!! Заборави, запали, уклони, сахрани, покопај, прикриј, сакриј, склони.. Заборави..

#Pjesma broj 33 Darivanja #Poezije je završena. Ako želite poslušati pjesmu potražite #AudioTeatar na Youtube ili Soundcloud. Link se nalazi u Bio. Ako vam se sviđa projekat Audio Teatar onda kliknite Follow i Subscribe mnogo bi mi značilo. Hvala. Svi koji su poslali svoje tekstove do 8.11.20. bit će pročitani. Ali s obzirom na veliki broj zahtjeva ja vas molim za strpljenje. Hvala na #slušanju. #text: Ivana Petrušijević @tajna_kljucaonica #music: I've Been Careful by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music #Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar ,,#Mila, doživećeš ti još mnogo #padova, mnogi će pričati #laži tebi iza leđa a sasvim drugu #priču tebi u lice. Mnogo puta ćeš uplakana otići na #spavanje sa možda mračnim #mislima, ali nek ti u glavi uvek bude jedno pravilo. Da, isplači se između četiri zida, lomi sve oko sebe dok ti #oči plivaju u #moru, vrišti iz sveg #glasa, izbaci sve iz sebe... ali kad izađeš van ta četiri zida, ono što se tamo desilo ostavi iza sebe. Popravi šminku i fruzuru i nabaci #osmeh na lice. Svi oni žele da vide onakvu tebe kakva si bila dok si stajala sama između četiri zida, crvenih očiju i razmazanom maskarom. Zbog toga im nemoj priuštiti to #zadovoljstvo. Pokaži svima da si jača od svega što ti se dešava i da ćeš, bez obzira što možeš sebi da oduzmeš #život i da odustaneš od svega, nastaviti dalje kao da se ništa nije desilo. Jer si jača od onog što ti se nudi. Iako si do sada mogla da se slomiš bezbroj puta, nisi. Stani ispred #ogledala i zapitaj se zbog čega. Šta je to što te čini jačom iz dana u dan? Šta je ono što te gura napred i daje snagu da preživiš i nastaviš da živiš... jer se sve stvari s razlogom dešavaju. Da se jedna od tih stvari nije desila ti možda ne bi bila ista. Možda te baš taj #ožiljak kog se stidiš i sakrivaš na razne načine čini #jačom. Možda da se nije desio ti ne bi bila ista, jer je on deo tebe. Zato pokaži svima osmehom da možeš sve, jer zaista možeš", nakon izgovorenih poslednjih reči, čuli su se samo tihi koraci nakon kojih je #Mesec, zajedno sa #zvezdama, nastavio da govori #tišinu. #audioteatar #sivrija #poezija #pjesnik #poezijaduse

text: Emina Čamić https://www.instagram.com/eminaaa.21/ Music: New Bass 01 by Lily J www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ Ruke su okupane krvlju. Crvena tekućina, kao med sa laktova kaplje. Savjest peče,kao pčelinji ubod. Nema više čovjeka kod voljeh. Ležim na betonskoj postelji, a kao da srce na iglu naslonih. I nebo koje gledam, kao da se pripija uz koje grudi. Riječi izviru kroz zjenicu oka. Grkljan se čini tuđ. Guši me svaka riječ, čak i prosta. Na vrhovima prstiju varnice gore. Smrt osluškuje moj dah. Privila se uz moj vrat. Promatra žilu kojom će poteći. U bunilu mi nalikuje na vodu. Ugasit će me. Kao fenjer. Nepotreban i ostarjel. Tek mi je osamnaest.

text: Martina Dasović https://www.instagram.com/__dasart/ music: Classical 6 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ I kada mi bude toliko teško Da osjetim svaki organ kako pulsira Da mi se vrti u glavi Da ne znam je li ovo san ili java Pročeprkat ću po kutiji sjećanja Tamo ću naći mog tatu Kako dolazi kući s polja I pita me gdje ti je ona haljina da ju zašijem A ja samo gledam razmišljajući Je li tamnija njegova koža sva od Sunca i prašine ili noć vani. Tamo ću naći moju mamu Kako pakira kofere i pravi si sendviče za put Ide raditi i neću je vidjeti sigurno nekoliko mjeseci Pita me na telefon jesam li popravila onaj zub Dok joj ruke krvare od pranja bezbroj bijelih tanjura Ne zaslužujem vas Hvala. Kako da vam uopće zahvalim? Riječi su smiješne. Djela još nisu izmišljena za vas i vaša čuda.

#text: Amina Selmani @aminaa_sel #music: Classical 2 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music #Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar „Sanjaćeš me noćas?“ netremice me gledaš tražeći u mojim #zenicama skrivene znake što čuvaju #istinu kao što Ronini čuvaju #pravdu „Sanjaćeš me #noćas?“ jesam li ikad u #životu bio svedok tako milog #pogleda? tvoj sam od prvog pogleda u oči u njemu sam sebe video, znajući da se u mom ti ogledaš Nije li to #ljubav? „#Sanjaćeš me noćas?“ sramežljivo obaraš pogled na zemlju, #usne ti se miču i zalaze duboko u obraze otkrivajući jednu sitnu jamu na desnom obrazu „Sanjaćeš me noćas?“ a koga bih drugog prihvatio kao stanara #snova? ... Srce mi tuče kao čekić sudije na krivičnom suđenju Jesam li okrivljeni, ili državni tužilac? Jesam li na doživotnu zatvorsku kaznu sanjanja #tebe svake noći osuđen zbog #ljubavi iz nehata ili s predumišljajem? Po kom sam ja to zakonu ostao dužnik našoj ljubavi? „Sanjaćeš me noćas?“ sanjaću te, kako da te ne sanjam? tvoje mi je noćas svaka #noć poslednjih jedanaest godina Ne žalim se, moja minula #srećo, dokle god kad oči sklopim, umoran od sudbine što se poigrava životima kao pijunima na #šahovskoj tabli, vidim jasno tvoje #iskrene oči

text: lirskoja https://www.instagram.com/lirskoja/ music: We'll Be Okay by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ Kad bih ti morao reći sve što ne moram (kao da išta moram) sve što jasno znaš sve što sam možda već i rekao ponovio bih ti istine u koje se više ni ne sumnja ali bih ti šapnuo i nešto na što bi zastala i razmislila malo o starim riječima malo drukčije složenim Kad bih ti morao reći najvažnije što znam radije bih ti pokazao i ostao bez pozdrava odrekao se rastanka i snašao se u tvojim rukama u kojima sam se odavno našao Kad bih ti morao reći bilo što kada bi odjednom od mene tražila da koristim ono čime se ti najviše služiš kada time zamijeniš šutnju ne bih znao šutio bih Kad bih ti morao reći ne bih te volio a ti mene ne bi poznavala I zato ti ne moram ništa reći

text: ljubicastonebo https://www.instagram.com/ljubicastonebo/ music: Training by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ Dođe mi da vrisnem kako mi je dosta sebe otrova kojeg samoj po sebi posipam večite kontradikcije sopstvene frustracije dođe mi da plačem mnogo puno previše i da molim za jedan zagrljaj osobe koja neće majku odmah pozvati gde majka neće reći zašto plačeš i koja je svrha već će samo biti tu dok ne prođe oluja dođe mi da pišem stotina istih rečenica dok ne nađem način da iskažem kako se osećam da sve iz mene ode i sve dođe na mesto svoje dođe mi da pevam tiho najtiše u sebi da nešto dobro za promenu uradim jer utapam se u besmislcama u racionalnoj pozitivi I iracionalnoj negativi I ne znam da li izlaza ima dođe mi da molim za oproštaj za razumevanje za zagrljaj za pomoć žao mi je što imam kontradiktorne misli što ću ti reći osobo da si divna a istovremeno se tvog odlaska bojati što ću reći osobo da si pufnasta a u iglicama i bodljama misliti (niste vi krivi samo loše mislim o sebi) žao mi je što me sve toliko pogađa i što se svašta na svetu događa što mi boje iz ruke klize molim vas budite tu. oprostite.

text: Amina Banjanović https://www.instagram.com/eunoia_now/ music: Traitor by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @ Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ ZNAN STRANAC tišina ulice vrišti riječi stranaca, isprovociraj svoj um bezumni čovječe! tako šute dok pričaju glasno, ne mogu da čujem sve ono što tajno sprovode. i kako da gledam u beskrajni svod kad progutat će me drveta god i ja sam negdje bio bog i genijalnost je bila moj broj. ali sad, sad sam obično biće, duša je negdje ostavljena da živi sama, ona je kažu u svima i svemu, da li sad kad je daleko pomišlja kako je svoja dama? da li se osjeća usamljenom ili slobodnom, da li joj je svaki razum prepreka ili je pametnija? možda sam samo ja bio glup. i sad negdje ničem kao cvijet i kao životinja se davim, jedem crve i ljudožderski tužno trave. i sad me guše glave, zašto ne sakrijem svoj identitet skrivajući lice, dajem svakom da me znade, a zaslužio gotovo da niko nije. i ime moje kao da će stajati na mom čelu tek kad više ne budem umio da pričam i u muškarcu često spoznajem ženu i obratno je ista slika. kako da objasniš ko si, kad ti je najveći domet koncept, kako da očekuješ da znaš drugog, kad si sebi nepoznanice dosijet. - a.b.

text: Ana Stojković music: War Cry by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @audioteatar Reči me pevaju dok zatvaram usta Pokušavaju da se otrgnu od neprobudjenih misli. Ukočenost u meni zanemela. Nisam se dovoljno predala svojim iskonskim snovima. Ako je potrebno da suze natope papir neka ga poplave Ja više nisam ničije ćebe za plakanje. Onog trenutka kada zaboravim da postojim Doći će vitez da me odnese. Postoji dan kada ništa ne funkcioniše I veče koje ne zaodevaju boje. Nisam našla mir ni u sopstvenim rečima. Pričaju me kao kafanske ulice. Žurno izlaze iz mene I tiskaju se jedna o drugu ne nalazeći vreme Da se organizuju I otpetljaju uspomene. Ne čujem korake druge Telefon ćuti i podseća Da sam sama dok ne zazvone Prave reči kroz mene.

text: Kristina Milutin https://www.instagram.com/kristina_milutin/ Music: Classical 9 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ Kad me zagrli moja majka, život postane prava bajka. Kada ruke stegne oko mene obrazi mi se od sreće zarumene. Oko majčino sija kao sunce, njeno je meko srce. O svemu mogu pričati s njom, ona ima posebno mjesto u srcu mom. Najtoplija je majčina duša rado moje probleme sluša. Ona ima srca dva za svaki problem savjet da. Bez nje srećna ne bih bila, hvala ti na svemu majko mila. Da te nema ni mene bilo ne bi za sve što imam zahvalna sam tebi!

text: Suvadda https://www.instagram.com/suvadda/ music: B Minor by Arulo www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar Merjem, Mi smo ljudi što oko sebe grade visoke kamene zidove bez kapija, ljudi koji vole rušenja i lomljenja, ljudi koji usamljeno ubijaju sve svoje ljudsko unutar tih ogromnih zidova bez pendžera, u mrtvom mraku samouništenja. Merjem, Mi ljudi nismo slijepi, mi namjerno zatvaramo oči da ni slučajno ne vidimo svjetlost dana. Mi smo tako nedokučivi ljudi, čak ne damo ni vidljivosti shvatanja da dokuči, o, jesmo li mi ljudi ili šišmiši što bivaju u našem mrtvom mraku u kojem se krijemo. Jer mi smo, Merjem, ljudi koji oko sebe grade visoke zidove bez kapija. Jer u nama, Merjem, skrivenim među tim ogromnim zidovima ništa ljudsko, ništa ni nalik ljudskom, Merjem... Sami sebe ujedamo, sami potpaljujemo vatru u kojoj već neprimjetno gorimo i dimom pokrivenih vrisaka nečujno nestajemo. Merjem, mi ne zaslužujemo tako lijepa imena. Merjem, u nama skrivenima iza tih ogromnih zidova ni trun života, samo beskrajna tama, jer mi smo ljudi što oko sebe grade visoke zidove bez pendžera, prepreke za svaki postojeći nur, sem nura odabrana glasa. Mi se krijemo, u nama ništa ljudsko, krijemo se iza ogromnih zidova, krijemo od svijeta u hladnoći sjenke naših paranoja, Merjem. Krijemo se iziskujući sigurnost među strahovima, u građevinama našeg samouništenja. Ne budi od nas, Merjem! A nađeš li se slučajno unutar ogromnih i čvrstih kamenih zidova, bježi... Ti nemoj odustajati, kao što smo mi, ljudski robovi, odustali. Zapitaj se, Merjem, šta je sloboda? A šta je ropstvo do sigurnost među zidovima što ih mi, neljudi, gradimo oko sebe da se zaštitimo od boli i ljubavi. A ako se slučajno nađeš među zidovima što ih izgradismo da ne bismo golom kožom bili izloženi riziku bola, da ne bismo ljubav ni krajičkom zatvorena oka dotakli, da nas nježno ne pomiluje postojeći nur, da ne bi do nas mogla doprijeti iskra postojećeg nura, što ruke svoje na uši svoje prislanjamo da ne čujemo glas, jedini nur, jedini spas... Ti, Merjem, ako se ikad nađeš ovdje, gdje ti nije mjesto, ti se predaj glasu, i budi od spašenih.

text: J. Aurora music: Close the Lights by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @AudioTeatar plesali smo podijumom života bez znanih koraka unapred. plesali smo slušajući muziku u glavi a ne onu nepoznatu što su svirali uštogljeni svirači. igrali smo na vrhovima prstiju saplićući se, ja o tebi, ti o meni, izigravali balerine, smejali se glasno, dok ostali strogo dlan u dlan, ispravljenih leđa, ruku na struk, glava na ramenu i ozbiljno, prazno a romantično. ples po pravilima. a mi nismo znali za pravila. tiha balada, ruka u ruci, šapućući lepe reči (smem li reći ljubavne). a ja opet tamo-vamo, poleti-doleti, skok pa opet na prstima, vrćući se i smešeći se široko i iskreno. suva pravila. mi nismo znali za to. izlazili s podijuma, skakali po stepenicama, vrteli se po kiši. dok su oni znali samo za strogi valcer u četiri zida, na podijumu, onako kako muzika svira. pravila i samo pravila. mi nismo znali za to. mi nismo znali za granice. mi smo lutali meridijanima sveta, mi smo lutali vijugama mozga, plešući ples samo nama znavan.

text: Petra Balija https://www.instagram.com/petrunjelabalija/ Music: Life's a Movie by Arulo www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar Ti kažeš Da je sve Baš onako Kako treba biti Tu i sada Samo tvoje Slažem se Što ću drugo Kad i ja U to vjerujem Vjerovala sam u to I prije nego što si poentirao Mislim zeznuto je Sve to skupa Borimo se s vjetrenjačama Koje sami kreiramo Svaki dan iznova Čim otvorimo oči Trčimo za stvarima Lovimo odnose Ubiremo pažnju Prosimo toplinu Preklinjemo sreću I ovisimo o svijetu O onom istom svijetu Koji svaki dan iznova Sami kreiramo, Postavljamo, Režiramo I osuđujemo

#text: L.G. https://www.instagram.com/garimuss/ #music: Bailando Slower by Arulo https://mixkit.co/free-stock-music/mood/mysterious/ #Voice and Editing: A.H.Sivrija @audioteatar Dok mi tijelo pokošeno #nostalgijom oduzeto i nepomično leži #očima ispisujem naše siluete i postavljam ih u prostor koji fiksirano i tupo promatram Naše #siluete poput #marioneta plešu na soundtrack #uspomena i osjećam te #osjećam te kao onoga sretnoga dana u rujnu kada su naša živa tijela #plesala na #soundtrack #sreće Potom zaustavljam ispis i promatram te promatram svaki detalj tvoga tijela taj #osmijeh jednoga voljenoga i sretnoga bića koji smo zajedno naslikale bojama zalaska #sunca I onda zatvaram oči iznova urezujem taj trenutak u pamćenje da nas spasim od #zaborava Na kraju tog zahtjevnog rituala oči ostaju zatvorene zatvorene za nove uspomene zatvorene za neku novu #ljubav skorene #suze od njih su skrile ključ.

text: Đurđa Obrenović https://www.instagram.com/poetiiicalowl/ music: Epic Games by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar Ah ti ptico! Šta ćeš ti u kavezu od zlata? Zašto ti je lice tužno? Znaš da ti nisi stvorena za to? znaš da si simbol slobode? Slobode među planinama, Slobode među morima, Slobode među šumama. Ah ti ptico! Ne saginji glavu! Drži je visoko, više, najviše! Sloboda ti priliči, Sloboda među oblacima, Sloboda među gorama, Sloboda među okeanima. Ah ti ptico! Otvori taj zlatni kavez! Ti zaslužuješ više ne priliči ti niže. Hajde otvori kavez treba da osetiš slobodu, Slobodu među jelkama, Slobodu među ljudima, Slobodu među rekama.

text: Petra Radović https://www.instagram.com/petraa_radovic/ music: Driving Ambition by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @AudioTeatar Bila je proleće u telu žene Prava Mesečeva kći Pred njom bi se i Sunce postidelo Pa kako ne bih ja?! Jer u celom sazvežđu nije bilo zvezde Koja bi sijala poput nje Evo ovde sam je bas lepo, pesnički opisao Ali pred njom stojim nem Rumen u licu kao dečak Jer ne mogu da sakrijem Ono što ne umem da kažem Oprostite mi, paša Ja sam silno voleo Vašu kćer A ona? Ona je samo bila lepa Lepog lica Ne i srca! A ona? Ona je bila gorda i besna I svoje lepote svesna Maštala je o kućama, vilama I želela moć svim silama Lepe žene su vladale svetom Rekla mi je jednom O, da lepe žene su vladale svetom Sve dok ih nisu pogubili Presvetli paša, ja se ne kajem I evo ovde zakletvu dajem Da bih opet učinio isto Nisam želeo krv na svojim rukama Ako Vam je za utehu i sam ću Umreti u mukama Zato odmah isučite mač I ne obazirite se na majčin plač Odrubite mi glavu! Jer ja još uvek verujem da ću biti njen I da će me tamo gore I da će me nekad negde Ipak voleti!

text: Marija Filipović https://www.instagram.com/marija.filipovic.autor/ music: Feeling Good by Diego Nava www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @AudioTeatar KNJIŽEVNOST KAO NAČIN POSTOJANJA Da li su svi ljudi isti? Da li, kada bismo zavirili u nutrinu jednoga, hotimično zbog svojih specifičnih sklonosti izabranoga, da li bismo našli njegov kvalitativni sastav drastično i zastrašujuće drugačiji od onoga prosječno prihvatljivog čovjeka? Da li bismo se zapitali šta takav čovjek misli, kako osjeća i doživljava postojanje i sebe, nismo li mu baš mi gori stranci od duhova velikana sa kojima se druži kroz knjige? Možemo li zamisliti bol koji takva osoba osjeća u svom svakodnevnom životu? Možemo li zamisliti jaz, jaz od kojeg ona, možda, i umire, između nje i svijeta? Odgovori na ova pitanja su mnogo strahotniji, teži i mučniji nego što se usuđujemo da mislimo. Oni pravi, istinski vanzemaljci su upravo takvi ljudi, ili, možda, takav čovjek kojeg vidimo da živi i kreće se pored nas, naizgled kao i svi ostali. Jesmo li se ikada stvarno zapitali kako je njemu, pokušali da osjetimo njegovu unutrašnju stvarnost? Razmišljamo li mi o tome da on od površnosti gine? Razmišljamo li o tome da je on bolno nezadovoljan svijetom, i njegovu veliku patnju koju mora da osjeća jer zna, više ne sumnja, nego zna, da za njega ovdje nema sreće? Da uobičajeni savjeti nisu, niti mogu biti zaista djelotvorni? Možemo li zamisliti tako strahovitu usamljenost kada u sebi plačemo jer prave srodnike duše nađosmo samo među stranicama knjiga? Vi, koji me gledate, stranci ste mi, znate li to? Stranci ste, ako i ne pokušate zamisliti borbu unutar mene, dvije različite strane ličnosti koje se bore i koje se ne mogu pomiriti. A strašno je i pomisliti da se ne mogu pomiriti! Dah ludila lebdi oko te činjenice. Jedna, koja zna da ne može biti ni pojmljena ni shvaćena, i druga koja će se uprkos tome boriti da ostvari makar i minimalnu povezanost, nadajući se da će ona ipak biti dovoljna da je sačuva. Možemo li zamisliti bolest od koje takvi strahuju, strepeći svakog časa kako da prevladaju kobni i sudbonosni jaz, a osjećajući p marija.filipovic.autor's profile picture osjećajući pritom da to nije moguće? Sada, možda, pomalo i slutimo kako izgleda književnost kao način postojanja. Ali naša slutnja njima nije dovoljna, i zato opet ostaju sami sa sobom. Stvaralaštvo zahvata cijelog čovjeka, ono je sama njegova srž. Upliće se u svaki molekul bića, gradeći i krojeći piščevu zbilju. Realnost doživljava metamorfozu, preobraća se u materijal i građu za naš naredni roman. Gradimo svijet, i gradimo ga krvlju, gradimo ga moćima našeg kolosalnog duha, tako sposobnog da pojmi i obuhvati cjelinu; gradimo ga moćima našeg kolosalnog uma, tako sposobnog da shvati svrhu, smisao i istinu. Beskonačnost živi u nama, a gledamo u konačnost. Svaka naša misao je Bog, a opet moramo trajati svakog dana. I zato, ako nas primijetite, zapitajte se. Stvaraoci, stvaramo idealan svijet, ali stvoriti ga nećemo; plačemo i grcamo jer ništavnost ovog vidimo. Mučeni mišlju, živote naše živimo.

text: Dušan Živković https://www.instagram.com/januskristijan/ Music: A Love Theme by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @AudioTeatar Stali smo na prolazu zvali su ih Dveri na Lepom jeziku Na trgu Grada svi su naši brdo grešaka progutani Zastali samo smo jednom - dalje više nećemo ! Staro kol'ko i suro sivo i sirovo a let je samo jednom jedan Skrštenih krila sedimo Tamo čekaćemo sve žene naše nerodnice Progutani ćemo biti u blagom ljuljanju krila Biće bolje sledeće ono koje će doći kada onda u nerodimlju sedimo skrstenih krila Stali smo na prolazu Zvali su ih Dveri na Lepom jeziku

text: Tijana Grbović https://www.instagram.com/kovrdzava_poezija/ Music: Classical 5 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @AudioTeatar Protkana dušo, zašto si mekana, poput najmekše svile vretenaste? U ovom nespokojnom času, jastuk ti kvase ogorčenice, prema lažnoj nadi i dalekoj blizini, i onim podšišanim frazama što aritmiju nastanjuju u srce, i svaki nemir na oči izbacuju. Kad se ulične svjetiljke pogase u tmini, upoznaćeš se sa nekim drugim "JA", ležaćeš ranjiva u prašini, sama sa dubokim uzdisajima. To se samo čuje u noći, ali odjek najveće buke odzvanja, sa podsmijehom punog mjeseca, uživaš samoću presušenih korijena. Cijeli vijek bježiš kao zlosutnica ptica, da umakneš u zoru rosnu, kada započinje buđenje života, i ono jutro, pametnije od večeri, tada je sve tako nevino i čisto, poput najmekše svile vretenaste. Protkana dušo, zaštio si mekana?

text: Teodora Mišović https://www.instagram.com/gdjenasemislistoje/ Music: Classical 8 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija AudioTeatar https://www.instagram.com/audioteatar/ Gdje si sada pokriven tamnim sjenama svoga odjela? Gdje li te pokrio talas uzburkanih voda? Gdje se krije ona neizgovorena rijec,zatrpana gomilom drugih? Koji te mjesec sada raduje i cijom se srecom najsladje hranis? Kuda te vuku teski okovi,gdje te vode i kroz sta prolazis?”Da li si se oslonio na masovne zidove bezvrijednih rijeci? Sada dane docekujes umoran,izmoren i sam.Kao najsnazniji lanci,dani se vuku jedan za drugim.Bezvoljno i bezvrijedino.Kuda li te odvodi mjesec?Mozda u najmracniji ugao svijeta,mozda u guzvu tek procvalih krosanja,a mozda negdje jos mnogo dalje.U zemlju koje nema.Ko li sada to moze da zna?Gdje sebi ispisujes protracene dane,uzaludno iskinut papir iz starog rokovnika,pokusavajuci pribliziti svoju izgubljenost? Nisam sugurna da mozes. Ne daj da sebi zamaglis vid,zatamnis i jos one jedva ocuvane svijetle tragove,i da se pustis niz rijeku.Cuvaj mali tracak sebe.Da kada se jednom zapitas,i kada vise ne znas kuda,ipak potrazis pocetak a ne kraj.

text: Jovana Stevović Music: Skyline by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija AudioTeatar Danas ga sretoh u kutiji pod krevetom. Par fotografija proviri sa jednog kraja, pa me toplinom osmijeha pozdraviše oni kojih više nema. Kao da još uvijek pospan drijema, maše mi iz daljine, blizu stare vikendice. Pogledam mu oči boje crvenog vina i mislim se, Bože dragi žive li su... Da li sanjam ili je java, ili me vjetar što prozore otvara miluje rukama njegovim? Smrt je samo smrt. Mislim na njega često, čak previše često ako ste samo dijete. Ne mogu da ga izbrišem iz misli jer svaka misao kreće na put oko njegove ose. Zamišljam teget kačkete koje sam uvijek morala skraćivati... Bijele košulje i svega tri kravate mirišu i onda kada sam kilometrima daleko. Šta zna magistrala ko je preko, a ko gore... Široko li je more, biserno i plavo sa školjkama u njemu. Veliko je srce što ga u njega smjestim, dok se tješim da neće proći znajući da će mi jednom ipak doći, pa makar bilo u snu. Gledam ga i ćutim, stisnem zube. Na kraju krajeva sve je za ljude pa i ta surova tuga. Ćutim jer hrabrosti nemam, čini mi se i mrtav je hrabriji od mene... Pustim suze iz snenih očiju, obraze crvene pritiskam šakama a nokte zarijem u dlanove. Valjda fali... Rekla bih mu štošta, pitala koliko život košta i koliku li je cijenu on platio. Smijala bih se šalama koje mu na um padnu u trenutku dok jede kornet ispunjen vanilom. Posula bih sve pite s' jabukama cimetom da znam da će makar jednu pojesti. A njega nema i mene ima, a nema ni mene kad nema njega... I tako se gubimo u plavetnilu tužnoga neba, dok nas pogledi majki, sestara i žena gledaju pravo u oči. Kad li će doći? Hoće li doći? Ili će samo sklopiti oči, tako nježno da se trepavice spoje sa kapcima. Hoda li gipko rajskim ulicama, kupuje li ruže, one crvene kao krv? Boji li se za mene i jede li ga kakav crv pun sumnje prema ovozemaljskom. Pita li Boga koji li je dan i zašto mi ne dolazi na san iako ga uporno čekam. I tako čekam danima, čekam i noćima a tuga kao tuga, krijem je u očima, težak je okus višnje u ustima. Ali čekam i gledam slike stare, dragi Bože koliko je samo milostiv bio, da li si ga i ti zavolio toliko da si ga primio k sebi? Da li mu srce u tvome kuca dok meni duša po petom šavu puca i koljena krvava zebu po mrazu...

text: Aleksandra Papović https://www.instagram.com/lollee__/ music: Forever Love by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija AudioTeatar https://www.instagram.com/audioteatar/ S vremena na vrijeme, ali samo onda kad bezuspješno pokušavam da pobjegnem od sjećanja, odlutam do mjesta gdje je ono moje parče neba uvijek vedro. Odlutam tamo, gdje sam jednom sva svoja sanjarenja pod zvijezdama, u tim dugim razgovorima s nebeskom pučinom, sakrila u tvojoj kosi. Tamo, gdje sam onaj sjaj iz očiju rasula po svim stazama na kojima tek treba da ti se začuju koraci, da te to moje sunce, koje sam ti stidljivo poklonila prati čak i dok pokisao užurbano koračaš. S vremena na vrijeme, uhvatim sebe kako se mrštim na kazaljke koje se nepodnošljivo sporo kreću danas, baš kao i prethodnog dana. Ej, ja, koja nikada nijesam marila za sate koji su svakodnevno proticali tu, pred mojim očima. Ja, koja sam se vječito bunila što niko ne umije da, bar na tren, zaustavi vrijeme. Niko... do tebe. S vremena na vrijeme, prećutim da sam u pjesmama rimovala more i kopno, rušila planine do temelja, ne bih li naišla na bar jedan trag koji bi mi pokazao kojim si putem krenuo. Prećutim i to da te jos uvijek čekam, uprkos svoj prolaznosti ovog svijeta, sa istom onom vjerom u neku ljepšu stvarnost u kojoj neću dozvoliti da mi jutro uništi snove i obruši mi ih na leđa, budivši strah da ću opet ti jedino lik vidjeti samo kad sklopim oči. S vremena na vrijeme, ali samo onda kad se umorim od buđenja osmijeha koji nijesu odraz sreće izgubim se u mislima tamo gdje smo držeći se za ruke, pod nogama imali cijeli svijet. Iako sada nijesi tu da mi čvrsto stegneš šaku onda kad krenem da padam, a da nijesam ni svjesna toga, ostao je osjećaj koji si budio, koji me i tako dalek sada štiti od ovog praznog svijeta. Svijeta, koji nema onu moju dobitnu kombinaciju boja na platnu života kao znak sreće. S vremena na vrijeme, usudim se da na glas kažem da.. vjerujem u bajke. Vjerujem... zaista, jer... Živjela sam jednu.

First minute is intro to the Story. If you want to hear the story you can skip this part, but better not :D text: nedovoljno.njegovo ( Instagram ) https://www.instagram.com/nedovoljno.njegova/ Music: Fun and Games by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @Audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar/ moj život, moja priča, moja bajka. bajka sa mojim elementima i ulogama. mnogo ih je, čujem ih kako pričaju, ćaskaju, smeju se, vole se... tu su i one koje ćute. pokušavaju da uhvate dah da bi rekle nešto... ali niko ne obraća pažnju na njih, niko ih ne sluša... a i zašto bi ,da su vredne slušanja sigurno ne bi ćutale. nemam vremena da se bavim njima, verovatno ću ih skroz isključiti. prilično su neinteresantne i gotovo beživotne. samo ćute, mada sigurno misle ali ne verujem da je nešto naročito lepo. isključiću ih sada. ne treba da mi truju bajku. posvetiću se ovima koje pričaju, izuzetno su živahne i teško ih je ne primetiti... ali kad ih bolje pogledam slične su ovima koje ćute jedina razlika je to što one izgovaraju one ne tako lepe misli. to što su glasne ipak ne znači da su bolje. isključiću i njih. ove koje ćaskaju su možda vredne slušanja. lepše se ponašaju, udeljuju jedne drugima komplimente, komentarišu knjige, pesme i mesta... ali ima i ovih koje se rugaju i ponižavaju prikrivajući to lažnim osmesima. šteta... toliko razočarenja za ovako kratko vreme. isključiću i njih, ali samo par njih. pokušaću ponovo... ovaj put sa ulogama koje se smeju. prija mi da posle svega onoga čujem iskrenu sreću, odgovara mi ova razdraganost i opuštenost. uživam dok slušam glasove pune oduševljenja i radosti. njih ostavljam, želim da mi ulepšaju bajku. poslednje su uloge koje se vole. prevelike količine dubokih i pravih emocija. najlepši prizor. duše koje se razumeju, duše koje se upotpunjuju, duše koje se čuvaju, duše koje uvek više misle na onu drugu. one neka ostanu sve, one su temelj ove bajke ili ipak ta jedna.

text: Laura Šinko https://www.instagram.com/lazrashi/ music: Classical 1 by Jonny S. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar I dok pjevam negdje daleko ti udaraš od žice moga srca i u mojoj glavi ja volim Da, ja ponovo volim. Jasna je istina kao mutni oblaci i koliko besmislja krije ovaj tmuran dan da samo samoću i pjesme krojene od snova prepoznajem dok anđeli kidaju si krila da nikad ne polete jer znaju, znaju na putu su za dolje i previse je euforije za tako malo slobode dok ja i dalje plešem na muziku satkanu od suza jer za nas Rođene pod krilom smrti sreća je samo kolo što se vrti i vrti. Znam, prepoznat ćeš moj šal i dragi kamen a i tada ćeš udarati od žice dok ja pjevam pjesmu koja mi para glasnice i dok plešem razbijenih koljena u mojoj glavi, Ja volim.

Text: Merjem Jasavić https://www.instagram.com/detevenere/ Music: A Voice from The Past by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar šta ima to u dimu i hladnom vremenu oktobra što te tera da tiho svoje suze gutaš?! šta ima to u noći i vetru što polako duva pa te čini dalekom i distanciranom od sveta?! šta ima to u tebi i tvojim svetlucavim očima što me tera da te svim bićem i srcem volim?! a šta ima to u nama i našim pogledima nemim pa te kroz njih snažno grlim i bežim daleko odavde?! šta ima to u nebu i zvezdanim stazama širokim što me tera da na tebe ovako kasno mislim?!

Text: Amina Kurbardović https://www.instagram.com/raakibah/ Music: Romantic Vacation by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar Dato mi je, rano, Odmah pri rođenju; Komad praznog papira I jedno čudno pero. Koracima malim, Izvjesno sam vrijeme Išao ka njima Bez znanja i svijesti. Hodao sam tako, Bez tereta i brige, Sve dok nije pero Na dohvat ruke bilo. Ne znam da li s željom Ili, prosto, morah, Ugrabih pero Pa pisati htjedoh. No, rekoh vam, čudno pero! Pisat stade svaki korak. Tad se, uplašen, bijegu dadoh, “Kukavica” počelo je pisat. Zbunjen i ljut, Koracima teškim Tražio sam metu. “Papir!” sjetih se. Koliko i pero Papir čudan bješe. Ne može se zgužvati, Pocijepat, nit’ spalit. Gubio sam nadu I mrzio dan kad dotakoh pero, Dok je ono i to Bilježilo vješto. Pogledah onda lijevo - zapisuje! Desno pogledah - zapisuje. Zapisuje i kad mrko gledam ljude A ni osmjeh ne izostavlja. I počeh, slabašan K’o u trenu pri rođenju, Da mu diktiram Osmjehom, dobrotom... Sve dok, kroz ono Što zasigurno iskusiti moram, Ne shvati da treba napisati: “Rukopis se ovdje završava.”

Text: Miljan Mitrović @miljan_mitrovic_n_c https://www.instagram.com/miljan_mitrovic_n_c/ Music: A War With Myself by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar Znas, nisi ti bila samo zena. Bila si zvezda sa kojom bih plesao do smrti. Toliko sam te voleo da sam siguran da bih imao snage da plesem i posle. Onako mrtav i hladan. Znas, bila si moja Sveta knjiga. Ona koju sam citao svakog dana. Ona koju bih citao do kraja, i stalno bih se radovao novim stranicama. Bila si moja zastava, ja tvoj rodoljub i vojnik. Cuvar hrama. I jesam. Branio sam te sebicno. Prkosno i hrabro. Na svoj nacin. Skocio sam u Vezuv i vratio se. Nista mi niko nije mogao. Znas. Nije, jer sam voleo. Gazio sam zime i blatista, a ziveo prolece. Bila si moj april. Moje budjenje. Znas. Sve ti dobro znas . I svet zna. Zna kako je kada pesnik voli.

Text: Dušan Stojković @dusan_poet https://www.instagram.com/dusan_poet/ Music: I Won't surrender by Michael Ramir C. www.mixkit.co/free-stock-music Voice and editing: A.H.Sivrija @audioteatar https://www.instagram.com/audioteatar Не, ниси проклета. Само си лепа. Сломљено срце ти није била лекција. На груди ушло, на груди изашло. Не, Ти јеси проклета. Прокета и туђа. Проклето туђа. Нећу Ти дати крила, ниси рођена да летиш. Ти ниси Анђео. Више и не правим разлику између Твоје дуге хаљине и старог војничког шаторског крила. Видим Ти само лед у очима и пламен који букти из међуножја.

Text: Dijana Nini Knežević www.instagram.com/dijana_nini_1980 Music: Drawing the Sky by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija www.instagram.com/audioteatar Ja ga ne bih nazvala muškarac...To je malo, premalo za takvo ČUDO. On je čudo koje neko samo jednom doživi ili ni jednom.Volio me i voli baš onako kako smo se zakleli ONAJ DAN u DOBRU I ZLU, u ZDRAVLJU I BOLESTI u TUZI I SREĆI. Nije mu smetalo što sam ponekad tvrdoglava, nervozna i zabrinuta, nije mu smetalo ni kad sam bila bolesna, sva u ranama, krvava nemoćna. Brinuo je o meni, kupao me, hranio, mazao nemoćno tijelo, oblačio, nosio na kupanje i lijegao namještajuci da me što manje boli, govorio kako sam mu najljepša. Znala sam mu reći: "šta ću ti ja, možeš naći mnogo drugih ljepših, zgodnijih, zdravijih?" Mogu, odgovorio bi - ali tebe volim i ne lupaj gluposti. Osmijeh bi ponovo bio na mom licu jer toliku ljubav niko ne može odglumiti. Tu njegovu hrabrost da me bezuslovno voli, tu smjelost, tu borbu da mi bar na momente olakša - to ljudi nema cijenu. Ne bih znala izabrati prave riječi za toliku hrabrost. To ne može imati svako, to ne može svako ni prihvatiti. Teško je živjeti sa bolesnom osobom koja je svaka tri mjeseca u ranama po 25 dana uz to liječiti je, plaćati stan, kupovati lijekove, brinuti o djetetu, našoj curici koju sam iako takva bolesna uspjela roditi i danas ima 10 godina. Živjeti sve to od tada malih primanja a sve preskupo to je nevjerovatna hrabrost. To se tako rodi čisto da vjerujes u ČUDA koja naprosto postoje. On je moje ČUDO i posle 16 godina braka, moj suprug, san, moj Anđeo čuvar. Hvala ti što postojiš, hvala ti za sve što činis da budemo srećni, hvala Bogu koji je odlučio da baš ti budeš onaj koji će iskreno i bezuslovno da me voli. Možda sam baš zato i ozdravila. Bog nam je podario velike blagoslove tako da danas znam da sve što se dešavalo dešavalo se sa razlogom, samo je trebalo izdržati. Volim te.

Text: Neža (Janja) Kalfić @nezakalfic www.instagram.com/nezakalfic Music: The Long Road by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar www.instagram.com/audioteatar/ Zastani mila moja Ne zatvaraj oči pred boli, pobjeći ne možeš od sebe Ne zatvaraj oči pred svim što ti smeta, neće se u mraku ništa promjeniti Ne trči bezglavo, bez cilja, stići ćeš na odredišta koja nisu tvoja Ne grli tu poznatost samo zato što sigurnost pruža Zastani, udahni, daj sebi vremena Da se mutna voda predodžbi života izbistri Da se pogled izoštri Da se staze života poslože Da znaš kamo ideš Onda ćeš lako koracima smjer dati Ne zatvaraj oči pred iluzijama Kaži ne svemu što ljubav nije Nek te ljepota odlučnosti miluje Da daš sebi dozvolu da ti bude dobro Da imaš pravo na mir Na zagrljaje i ples , na smijeh do suza Na ljubav koja snove izgrađuje Na čvrstim temeljima povjerenja Širom otvorenih očiju Umom koji se novim spoznajama otvara Istinom koja sunce na svojoj površini odražava Uzmi ju za ruku mila I ne zatvaraj oči Pred sobom, o svemu što u zidove tišine ugrađuješ Zastani, duboko udahni Otvorenih očiju Hrabrost udahni Pusti da se izbistri voda Da se izoštri pogled Kad se staze poslože Svaki korak će biti lakši Otvorenih očiju I razgibanog uma. Stići ćeš na odredište Gdje tvoje srce ljubavlju kuca Gdje rasplesane želje U zagrljaj te zovu Gdje izgradjeni snovi Ljubavlju odišu Samo ne zatvaraj oči Pred svijetom svojih mogućnosti Mila moja.

Text: Ivana Smiljanić @knjigolog www.instagram.com/knjigolog Music: Dreaming Big & Summer's Here by Ahjay Stelino www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar www.instagram.com/audioteatar Juče si me zvala vrištala si od sreće jedva sam razabrala po koju reč medju ushićenim uzvicima po tome što sam uhvatila ćerka ti je progovorila prva reč joj je, kakav kliše mislim se, mama, a već je i na pragu druge reči sriče slogove. Danas si me pozvala, objavili su tvoju novu knjigu, prodaje se kao luda kažeš, srećna si, čujem ti po glasu sva cvrkućeš. Preključe si se udala i tada si bila srećna opet si me zvala a boja tvog glasa odavala je ništa drugo do najlepše pesme i divnih osećanja. Smejem se sa tobom i sve je to lepo, mislim se nego obraduju li te i dalje ptice ispod tvog prozora sat koji otkucava ponoć mali znak pažnje čokolada i jagode bakini kolači ili sve vredno spomena vredno budjenja ikakvih emocija mora da bude krupno i veliko mora li se sreća vezivati samo za dogadjaje koje ćemo upisati u kalendaru dobro zapamtiti i na sva usta o njima pričati. Nije li sreća, izmedju ostalog, onaj preskočeni otkucaj srca kad ga vidiš u vozu kada konačno uhvatiš poslednji primerak omiljene knjige kada ulaziš u hladnu vodu po vrelom danu ili dopuštaš kapima kiše da ti kvase lice. Nije li sreća rumenilo na obrazima sjaj u očima i drhtaj koji strese čitavo telo? Kada si uopšte pomislila da me ne zanimaju sitnice da će mi više značiti ukoliko sa mnom podeliš jedino krupne trenutke u kojima svaki čovek na svetu oseti bar obrise sreće? Prosta sam ja duša nazovi me i reci "Pao je sneg!" tek tada znaću da me voliš jer sitnice su niti koje dušu pletu.

Text: Maid Čorbić @zaglavlje(Instagram) Music: Sad Jazz by Francisco Alvear www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: A.H.Sivrija @Audioteatar (Instagram) Zadnji Osmijeh Urezani u blijedu fotografiju prekriveni injem i prašinom Blijedo čamimo u svojoj trošnoj sobi, nepomični Tišina, pokriva misli nedorečene I dok srce zatreperi, treba mu snažan zamah krila Da ponovno sve uspomene stare oživi Bude sve kao nekada prije što je moglo biti Ljubav pokriti tim sitnicama koje su značile Tu besanu noć popraviti zna uvijek, a zna Mjesec Koje je tajne život skrivao u najvećem razvratu i igri Emocija plitkih, komešaju se noć i dan dekadama Zajedničkog života, dok i dalje tražimo naše postojanje Ili produhovljenje života, jer ipak na kraju svega ostane Dobra priča i dobre uspomene urezane u fotografije Koloritnih boja u moderno doba, vidimo svoje bore Kako se valjaju i mute u brizi, a teško je sve izdržati Pomičem ih kao tešku kulu golim rukama da ne potone Pružam ruku i glas razuma tražim u igri sudbine Zadnji osmijeh kao da je jučer bio, opostojan bješe Sve što je dobro i loše, bude i prođe nekako A ostaju nam samo uspomene urezane u fotografiju Prekriveni injem i prašinom u trošnoj sobi Nepomični ; Jer život nema retrospektivu, a i dalje tražim nas I dok srce zatreperi, treba mu snažan zamah krila Da ponovno sve uspomene stare oživi Poetry reading from unknown Instagram poets. Interpretation is part of free poetry giveaway at Instagram profile @audioteatar.

Text: @_cactus_sky_ (Instagram) Music: Secret Garden by Eugenio Mininni www.mixkit.co/free-stock-music Voice and Editing: @Audioteatar (Instagram) CORDOLIUM AGENDA cordolium agenda i prostrana misao o nezavršenim putovanjima. razglednice, pisma, karte, ulaznice, ... nije li Bratislava naprosto čudesna? ako bi mi dotaknuo prste, znao bi kolika je jačina mog drhtaja nad mišlju o svim mislima koje ti imam za reći, jer mogla bih ti svake večeri bilježiti sve što mi se dogodilo u jednom danu, u jednoj noći i u snu. kada sklopim oči, zapljusnu me stotine sitno raspršenih sličica, odbjegli komadići minuta i sve što vidim je svemir boja, osjećaja, pokreta. oduvijek sam bila pustinjak. (nalik tebi.) zvijezde, galaksije, … Lane Blue. ispruženi udovi su krug, a ruke tragovi prašine. srce mi titra iznad otkopčanog prsnog koša. plahte načetih misli, koprene, kadulje, … fragilnost tijela, tišina uma – jedna mala darovana Indija. sati ne ovise o meni niti moj dolazak nije namijenjen onima koji me čekaju, jer ne čekam, ne sjećam se, ne dolazim. čini se da su mi oproštaji jedina jebena stvar u kojoj briljiram. Text and interpretation is part of the free poetry Giveaway.

Text: P.S. @Semricija Music: Sad Day by Bensound www.bensound.com Royalty free music from Bensound Voice and Editing: @Audioteatar I tako previše naviknuta na tvoje odlaske pomislim ponekad da si prošao, obično onim danima kada nemam vremena da mislim ni na sebe. Ali, prebrzo me realnost i stvarnost probudi i da mi do znanja da nisi prošao i nisi prestao da živiš u svakom otkucaju srca, u svakom uzdahu duše, u svakoj misli, u svakom pogledu. Uzdah nedostajanja. Otkucaj života. Pogled kojim tražim tebe u svakom i još se nadam tvom povratku. Zalud skrivam od ljudi, kad me samoća izdaje. Moj vječiti izdajnik. Zalud te skrivam od svjetlosti dana, kada te mjesečina ponovo izroni na površinu. Zalud te sakrivam osmijehom, kada te suza otkrije. Zalud te skrivam riječima, kada te šutnja ispriča jače, snažnije i rječitije. Zalud te skrivam od ljudi, kad te od sebe sakriti ne mogu. Sve je zalud dok još uvijek naviknuta na tvoje odlaske čekam tvoj povratak, konačan... Text and interpretation is part of the free poetry Giveaway.

text: San o hafizu, Dunjaluk --> Adis Ahmethodzic --> Sarajevski John Doe music: B minor by Arulo--> https://mixkit.co/free-stock-music/tag/vocals Foto: Preuzeto sa: https://www.sarajevskijohndoe.com/ vocal: A.H.Sivrija --> Audio Teatar Instagram: @sivriya @audioteatar Twitter: @audioteatar Facebook: @audioteatar

interpretacija: Anel Herzog Sivrija tekst: Musa Ćazim Ćatić Koristen materijal pri montazi: https://www.youtube.com/watch?v=eU5TIIcdw3M Teşrik Tekbiri ve Salavat-ı Şerif - Itri https://www.youtube.com/watch?v=R2dBzi8D6ho&t=189s Kurtlar Vadisi Irak - Dua ve Zikr Sahnesi

interpretacija: A.H.Sivrija izvor: Nenad Azizin Tanovic - Oblici bosanskih duša slika: stećak iz Konjica muzika: Lucas King-Sad Piano Music - Despair (Original Composition)-Youtube Zapis sa stećka 1167. godine Didodrag Gojak A se lezi Didodrag Gojak na svojini na plemenitoj u Zahumlju. Zasto me mati rodi? Jer ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih rijeci, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja, Jer dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja, vetc burad puna gortcine. Zasto me mati ti rodi? Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan, ... i da me ti vode napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmjehom razveselis. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije da to hotce da uradi Kosara. Al' ona to netce. Hotce, al drugomu. A ja hotcu samo nju. I zbog tog zgiboh. Al mati, nije to bil zalud. Jer kad ona budne i stara i ruzna i zla i kad se za njom, mati, nitko ne budne okreto, a onaj njen Juroje je iz kutce iscera i kad ne budne imala ni gdje ni kud tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al ja tad, mati, iz neba nejcu doc. Ozgo tcu sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al zbog tega budutceg trena mati, vridlo me i rodit. Ti putnice koji moju patnju sada znas ne privali mi biljiga, a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tilo stavio. 1167. godne kad bjehu pune vlkova sume

tekst: Predrag Bubanja interpretacija: Anel Herzog Sivrija Diskretni Hommage Lady M (XV/XXII) Pokrivam Te plaštom od mjesečine. Možda će moći da priguši svjetlost Tvoju, da ne oslijepim. Ali i mrak progleda kad se svlačiš. Haljina drhti i uzdiše oko savršenih dojki, vitkog Ti struka, čvrsto svedenih bokova i vilinskih nogu, Draga... Srpoliki mjesec gleda, ljubomoran, kako hodaš kroz šumske požare žudnje u očima mi... Koraci Ti bude stogode hrastove u parketu i zašume oni, opet, lišćem što ga ljupko pomjera lahor Tvog glasa. Kćeri vilinog konjica, uplovljavaš graciozno u krevet kao lađa u luku tjerana mistralom. Lan u čaršavu prestaje da sanja plavu boju svojih cvjetova. Blještavobijel ozaruje se bojom zrelih bresaka. Jesi li ga to obasjala svojom svjetlošću ili želi da se toliko ne ističeš mojim pogledima? Izvijaš se u opscesni luk I zoveš me, ne toliko rukama halapljivim kao pipci meduze, koliko hipnotičkim sjajem crnih zvijezda, što kapa iz očiju Ti. Pred Tvojim vratom, labude, bi ustuknulo i sječivo giljotine! Grudi su Tvoje zvona sudbine, sladostrasne su kupine na njima i uz rascvali roj crnih indika pčela u središtu kukova kontrast su slonovači Tvog torza... Tvoje su ruke vojske u jurišu. Opržila si me dodirom, Merkator se probudio u meni. Dlanovima siječem koordinate tijela Ti otkanog zlatnim peludom mjeseca i zvijezda... I rješavam nepoznate u jednačinama oblina i ulegnuća poput mustanga sa Redonova “Faeton”-a propela si se Izvila stražnjicu - Dvije savršene polulopte sa pozadine nimfe iz “Sandrapalove smrti” Ežena Delakroa i uz strastveni vrisak usisala jarbol mi čunastim spolom. Samo tren kasnije talasajući tijelom žrvnjem butina mljela si klip zarobljen u kosmatoj tamnici bedara i uz tankoćutni zuj karličnog razboja ispredala si, Svilopreljo, tanano povjesmo sladostrašća nam ... .................................................................................... .................................................................................... ..................................................................................... Svake noći navlaš isto snoviđenje. Ponovo Ti u njemu, svećenice Erosa. Znojno razočarenje buđenja u zoru i uzaludno tkanje novog, od restlova potrošenog sna.

tekst: Predrag Bubanja interpretacija: Anel Herzog Sivrija ČEKAJUĆI GODOA Na kraju zadnjeg čina okrećem se i klanjam publici Kostur u crnom plaštu iz prvog reda bjesomučno aplaudira u praznoj sali Kroz izmaglicu dopire podrugljivi kikot zidova Kisjelo se smješkam i željno iščekujem zavjesu Kikot postaje glasniji Aplauzi se razmnožavaju B I S HA HA HA HA HA HA Skidam glavu Bacam je publici I nastavljam igru u nedogled ....................................... ....................................... ....................................... Nema završnog čina Nema završnog čina Predstava još uvijek traje

tekst: Nenad Terzić interpretacija: Anel Herzog Sivrija Nakon tri sestre rodi se Luka, blijed i mršav, sitan kô čvorak, dane djetinjstva pritisla muka, gricnuo život, a već mu gorak. Kuća pod pločom, fasada stara, prozori slabi, promaja bije, za gladna usta falilo para, otac već dugo previše pije. Često bi bio probuđen krikom, noć bi cijepao šamara zvuk, majčin plač, gušen očevom vikom za kojom nastupi jezivi muk. Zaborav Lujo pronalazio, pod krošnjom kruške, oko bunara, jedino tad bi nasmijan bio, u društvu svoga, malog drugara. A drugar, Cuko! Veseli lavež, repićem maše, hitar kô čigra, dobar i vjeran, nikada davež, dva mala bića spojila igra. Kad god su skupa u oku duga, sreća je čudna, tanana stvar, drugarstvo činilo da mine tuga, psić i dijete – savršen par. Bio septembar, počela jesen, kada se desi taj slučaj zlehud, siromah Cuko, igrom zanesen, odnio ocu cipele nekud. Svakom je otac da bude dato, uzeo kolac iz drvljanika, preplaši malo vrabaca jato, skičanje bolno i tužna cika. Tu noć se Lujo iskrô iz kuće, ponio krišom i stoličicu, najgušća tama, tik pred svanuće, anđela osmijeh imô na licu. Zorom uzbuna, potjera krenu, kad majčin vrisak jutro zapara, pogled joj sleđen o prislonjenu stolicu malu na zid bunara. A negdje... drugo... gdje slavuj budi, a ševa pjesmom ka nebu hrli, gdje nema suza, ni loših ljudi, svog Cuka Lujo i danas grli.

tekst: Predrag Bubanja interpretacija: Anel Herzog Sivrija Poslednji osmijeh Edgar Alan Poa I ništa se neobično nije dešavalo Noć bijaše kao i svaka druga Zimska Uz čašu crnog vina, Bessie Smith, „Gavrana“ i pucketanje vatre u peći Sanjivo zureći u treperave plamičke tonuh u san Odjednom u magnovenju čuh neke zvuke Nepoznate Remetili su sanjivu vinsku melanholiju da umirim srce rekoh: „To zacjelo sad je neko Na pragu se mome steko,kucnuvši što može tiše...“ Osvrnuvši se ne zapazih ništa čudno No zvuk se, kratko kasnije, ponovi Ovaj put jasno razabrah udarce Osvrnuh se ponovo Na prozoru, u kapcima mora biti nekog ima, miruj srce, da u njima, vidim kakvu tajnu oni skriše miruj srce, da uvidim kakvu tajnu oni skriše, vjetar samo, ništa više! I, gle Prozorsko okno isijavaše čudnu vilinsku svjetlost Priđoh i ugledah, iznenađen, drago Isidorino lice Sa oreolom svjetlosti tajanstvene i plavičaste Kroz Monalizin osmjeh dugo, dugo je govorila Strasno i ubjeđujuće zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše. mada smislom rječi ove meni malo jasne biše. A onda... Tuga i razočarenje joj se razliše licem Shvatila je-nijesam uspio da odgonetnem poruku Trenutak kasnije svjetlost poče da se gasi A njeno lice blijedi i nestaje u noć Zvjezdanu i čudesno blještavobijelu i u misli zanesena meni klonu glava snena sa uzglavlja tog svilena gdje svjetiljke odsjaj sliše, ali ona na tu svilu gdje svjetiljke odsjaj sliše, prileć neće nikad više! Probudih se s neopisivom glavoboljom Mamurlukom i s nevjericom vidjeh otvoreni prozor, gomilu opušaka i flaša na podu i ploču Bessie Smith što se vrti na gramofonu Kasnije naizust kazivah Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše, da l' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu uz djevojku ozarenu koju svi mi snovi sniše... Pokušavajući noćima da obnovim snoviđenje Isidore Uz crno vino i kraljicu bluza N I K A D V I Š E I samo još opori ukus crnog vina svaki put podsjeti na tu Isidorinu noć Noć bluza, vina, „Gavrana“, samoće, pijanstva i tuge... „I Gavran ,stvorenje žalno, sjedi stalno, sjedi stalno, krila mu se oko blijedog Paladinog kipa sviše, oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava, svjetiljka ga obasjava i sjen mu po podu piše; duša mi se od te sjenke što se njišuć podom piše, Spasti neće - nikad više!“ Ni danas ne znam je li to bio san jedne noći Samotne, pijane, zimske... Ili magija starog arhivolšebnika Poa.

tekst: Ishak Kuljančić interpretacija: Anel Herzog Sivrija Nešto kao poezija Od kada pjesma postade orudje u rukama vjestaka Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda I prizivanje slicnih sebi da se podjeli nezasitost Prestadoh se diciti pjesmom I sramim se Kada pod isti naslov moje i njihovo se nadje Od kada pjesma prestade biti oruzje za borbu sa sobom U nutrini sebe Ja prestadoh se zvati pjesnikom Postah „mekusac“ Koji licno dostojanstvo sakrih Od osude onih iz prvih stihova Nazvase me „mekušcom“ Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci krise Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio I naslovih pjesme onima cija tuga me i danas dotice I pjevah o stidu koji osudjuje moje tijelo i pozudu i prljavost svoju O stidu koji u meni place Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je za jedan svemir manje od onoga u nama a moja materija se ne osvrnu u sebe Nazvase me „kukavicom“ Jer otkrih iskonsko i vrijedno i cisto I tragah Ne dopustajuci sebi preci na drugu stranu klackalice ponovo Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneci vise I nerasipajuci I strpljivo cekajuci da klackalica se umiri...

tekst: David Milutinović interpretacija: Anel Herzog Sivrija Tamni delovi brda Tamni delovi brda sijaju svojim odudaranjem od okoline. Dok ih posmatram, razmišljam o pesniku čija je duša tamna mrlja za njega samog najviše, a zajedno sa ostalim stablima sačinjava svetlu šumu nepreglednosti. A džaba sve.. Ide zima drva moraju da se seku..

tekst: Nedžad Ibrišimović interpretacija: Anel Herzog Sivrija

tekst: Anel Herzog Sivrija & Maja Krilić interpretacija: Anel Herzog Sivrija tintom obojeni pljusak slušao sam kišu kako nagriza nebo i hiljade i hiljade kapi nijedna ne pade za mene nego za nju bile su to suze onih odozgo voljeli su je i u narodu i na nebu i ona je voljela njih samo meni nigdje ljubavi ne ostavi i ne zna srce tvoje kako je mrijeti zbog ljubavi koju ne spoznaš a mrem lako je slušati dobovanje kiše na limenom krovu ispod moga prozora i lako je izbrojati kapi odrediti nijansu sivila koje mi zapliću u kosu i stavljaju na oči kiši već danima. lako je to podnijeti. lako je i gledati u nebo raskošno tmurno, bogato suzama koje proljeva na nas otrgnute od sreće otrgnute od ljubavi otrgnute i bačene lako je slušati muziku kiše ali je teško podnijeti tišinu nakon nje umro sam one noći kada se kiša stopila sa tišinom a tišina postala glasna poput bubnja i nije mi žao neba nagriženog to anđeoske suze su i nije mi žao sto umro sam to valjda neki red je žao mi samo što na nebu ne bi nijedne kapi za me i što ostale su jagodice uskraćene dodira kose kestena netaknute smrt je novi početak - kažu, ili time postaje kad je kiša spere tako da uzimam svoj šešir za plažu svoje sunčane naočale i svoja bosa stopala i plešem na groblju uspomena (valjda ću ih tako dokrajčiti) iz smrti se rađa početak iz kiše se rađa pepeo iz pepela se rađam ja iako više ne plešem jer tek trebam naučiti hodati. zašto nemam kišobrana u ruci? tako bih uvijek kišu dočekao gledajući beskraj vječnost tebe jedino sam ti ja mogao iscrtati lik na vodi skakutajući po lokvama prskajući prolaznike svojim bojama koji ništa drugo do mrlje vidjeli nisu i ne sramim se ostajem danima slikajući kad već tolika budala sam bio da sačuvam barem jednu fotografiju tvoje neiživljenosti ali i kad se sklonim ispod krovova želim da ti budeš tu sa suhim džemperom i šoljom čaja i onim malim papirićem davno ispisanim kog sam izgubila (ali bih voljela da ga još imam) kad bi ispio okus ozona sa mojih usana ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost jer to bi značilo da nikada neću obući haljinu od nimbusa i proliti sve one suze dugo zadržavane na prašumu koju ostavljam za sobom i to bi značilo da ćeš ti zaista ostati zauvijek bez mene (kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi) ništa se ne mijenja opet sam ja samo ja a ti si ti grizem se iznutra na kamenu pisali su isto da samo oni koji mogu izdržati samoću otkriju da rijeke teku uzvodno a vode nizvodno i da kada kiši ti ne možeš a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kada postane voda

tekst: Irma Sivrija interpretacija: Anel Herzog Sivrija KRITIKA volim tu nevjerovatnu otvorenost to nesuzdržavanje od toga da iskaže apsolutno sve što misli ma koliko to bilo neprihvaćeno volim i što se nije ustručavao kada je riječ o psovkama raznih vrsta volim i elemente egzistencijalizma koje vješto ubacuje ako je nešto tako, tako je i ok je i psovati na život zbog onoga što te ljuti hvaliti ono što je za pohvale voljeti ono što te čini sretnim mrziti ono što izaziva bol ne glumiti da su riječi hvala molim i izvini riječi koje se aman tako teško izuste ne znam što je ljudima tako teško baš njima rukovati a opet... opsovati katkad iz dubine nije znak naše nekulture zato ti kažem ne volim izmeljane tekstove ima ih dobrih bez sumnje ali su mi draži konkretni manje riječi katkad kaže mnogo više u takav stil mi idu i tvoje pjesme.

tekst: Viki V. interpretacija: Anel Herzog Sivrija NEMIR MOJ I bijah mač pod rebro svoje videh sever umesto juga kišom često hodih daleko beŠe duga i tako ja divanim iz dana u dan čas putujem čas u bezdan ronim lepo bi bilo da sa usana znam da čitam ono što se odšuti da naslikam haman ja tako divanim u svet puno ne zalazim i kad zađem... ja isto ono tražim ponovo u krug da rastekbirim ima l' početka i kraja vazda sam tu..ni tamo ni vamo vagam između dva vremena između dve reči bivala sama ili ponehari u nekoj družini ja i dalje tražim..tragam znate l' šta? naslućujete l' bar? ja u svemu vidim znak svaka nota..ili reč..misao vodi me traženom i deveram ti ja tako demirli duše.... deveram... pa se ko potok izlijem..zašutim..zažmirim... zapenim ustalasalo more..uspavanu pticu probudim pa poletim jedna reč mi malo..vinem se visoko pod podnožje nebesko pa se zarumenim..postidim se ogromnog svemira postidim se male želje onako detinje se nasmešim pa velim dobro došao svete..ja ne znam s koje sam planete s kog kraja sam doletela ali svete ja znam da sam tvoje dete dete svemira puno nemira