Nešto kao poezija

tekst: Ishak Kuljančić interpretacija: Anel Herzog Sivrija Nešto kao poezija Od kada pjesma postade orudje u rukama vjestaka Za zadovoljenje niskih strasti i pobuda I prizivanje slicnih sebi da se podjeli nezasitost Prestadoh se diciti pjesmom I sramim se Kada pod isti naslov moje i njihovo se nadje Od kada pjesma prestade biti oruzje za borbu sa sobom U nutrini sebe Ja prestadoh se zvati pjesnikom Postah „mekusac“ Koji licno dostojanstvo sakrih Od osude onih iz prvih stihova Nazvase me „mekušcom“ Jer pjevah o covjeku kojega od sunca samo njegovi oblaci krise Pjevah o tugi djeteta koje je jecalo gladno u rukama majke Ispjevah najljubavnije pjesme onima koje nisam ljubio I naslovih pjesme onima cija tuga me i danas dotice I pjevah o stidu koji osudjuje moje tijelo i pozudu i prljavost svoju O stidu koji u meni place Jer ne prepoznah na vrijeme da ono okolo nas je za jedan svemir manje od onoga u nama a moja materija se ne osvrnu u sebe Nazvase me „kukavicom“ Jer otkrih iskonsko i vrijedno i cisto I tragah Ne dopustajuci sebi preci na drugu stranu klackalice ponovo Zakovah se na jednoj strani i ono najbolje u sebi cijeneci vise I nerasipajuci I strpljivo cekajuci da klackalica se umiri...