Poslednji osmijeh Edgar Alan Poa

tekst: Predrag Bubanja interpretacija: Anel Herzog Sivrija Poslednji osmijeh Edgar Alan Poa I ništa se neobično nije dešavalo Noć bijaše kao i svaka druga Zimska Uz čašu crnog vina, Bessie Smith, „Gavrana“ i pucketanje vatre u peći Sanjivo zureći u treperave plamičke tonuh u san Odjednom u magnovenju čuh neke zvuke Nepoznate Remetili su sanjivu vinsku melanholiju da umirim srce rekoh: „To zacjelo sad je neko Na pragu se mome steko,kucnuvši što može tiše...“ Osvrnuvši se ne zapazih ništa čudno No zvuk se, kratko kasnije, ponovi Ovaj put jasno razabrah udarce Osvrnuh se ponovo Na prozoru, u kapcima mora biti nekog ima, miruj srce, da u njima, vidim kakvu tajnu oni skriše miruj srce, da uvidim kakvu tajnu oni skriše, vjetar samo, ništa više! I, gle Prozorsko okno isijavaše čudnu vilinsku svjetlost Priđoh i ugledah, iznenađen, drago Isidorino lice Sa oreolom svjetlosti tajanstvene i plavičaste Kroz Monalizin osmjeh dugo, dugo je govorila Strasno i ubjeđujuće zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše. mada smislom rječi ove meni malo jasne biše. A onda... Tuga i razočarenje joj se razliše licem Shvatila je-nijesam uspio da odgonetnem poruku Trenutak kasnije svjetlost poče da se gasi A njeno lice blijedi i nestaje u noć Zvjezdanu i čudesno blještavobijelu i u misli zanesena meni klonu glava snena sa uzglavlja tog svilena gdje svjetiljke odsjaj sliše, ali ona na tu svilu gdje svjetiljke odsjaj sliše, prileć neće nikad više! Probudih se s neopisivom glavoboljom Mamurlukom i s nevjericom vidjeh otvoreni prozor, gomilu opušaka i flaša na podu i ploču Bessie Smith što se vrti na gramofonu Kasnije naizust kazivah Proroče il stvore vražji, đavole il tico, kaži zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše, da l' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu uz djevojku ozarenu koju svi mi snovi sniše... Pokušavajući noćima da obnovim snoviđenje Isidore Uz crno vino i kraljicu bluza N I K A D V I Š E I samo još opori ukus crnog vina svaki put podsjeti na tu Isidorinu noć Noć bluza, vina, „Gavrana“, samoće, pijanstva i tuge... „I Gavran ,stvorenje žalno, sjedi stalno, sjedi stalno, krila mu se oko blijedog Paladinog kipa sviše, oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava, svjetiljka ga obasjava i sjen mu po podu piše; duša mi se od te sjenke što se njišuć podom piše, Spasti neće - nikad više!“ Ni danas ne znam je li to bio san jedne noći Samotne, pijane, zimske... Ili magija starog arhivolšebnika Poa.