tintom obojeni pljusak

tekst: Anel Herzog Sivrija & Maja Krilić interpretacija: Anel Herzog Sivrija tintom obojeni pljusak slušao sam kišu kako nagriza nebo i hiljade i hiljade kapi nijedna ne pade za mene nego za nju bile su to suze onih odozgo voljeli su je i u narodu i na nebu i ona je voljela njih samo meni nigdje ljubavi ne ostavi i ne zna srce tvoje kako je mrijeti zbog ljubavi koju ne spoznaš a mrem lako je slušati dobovanje kiše na limenom krovu ispod moga prozora i lako je izbrojati kapi odrediti nijansu sivila koje mi zapliću u kosu i stavljaju na oči kiši već danima. lako je to podnijeti. lako je i gledati u nebo raskošno tmurno, bogato suzama koje proljeva na nas otrgnute od sreće otrgnute od ljubavi otrgnute i bačene lako je slušati muziku kiše ali je teško podnijeti tišinu nakon nje umro sam one noći kada se kiša stopila sa tišinom a tišina postala glasna poput bubnja i nije mi žao neba nagriženog to anđeoske suze su i nije mi žao sto umro sam to valjda neki red je žao mi samo što na nebu ne bi nijedne kapi za me i što ostale su jagodice uskraćene dodira kose kestena netaknute smrt je novi početak - kažu, ili time postaje kad je kiša spere tako da uzimam svoj šešir za plažu svoje sunčane naočale i svoja bosa stopala i plešem na groblju uspomena (valjda ću ih tako dokrajčiti) iz smrti se rađa početak iz kiše se rađa pepeo iz pepela se rađam ja iako više ne plešem jer tek trebam naučiti hodati. zašto nemam kišobrana u ruci? tako bih uvijek kišu dočekao gledajući beskraj vječnost tebe jedino sam ti ja mogao iscrtati lik na vodi skakutajući po lokvama prskajući prolaznike svojim bojama koji ništa drugo do mrlje vidjeli nisu i ne sramim se ostajem danima slikajući kad već tolika budala sam bio da sačuvam barem jednu fotografiju tvoje neiživljenosti ali i kad se sklonim ispod krovova želim da ti budeš tu sa suhim džemperom i šoljom čaja i onim malim papirićem davno ispisanim kog sam izgubila (ali bih voljela da ga još imam) kad bi ispio okus ozona sa mojih usana ne bih strahovala da će to učiniti besmrtnost jer to bi značilo da nikada neću obući haljinu od nimbusa i proliti sve one suze dugo zadržavane na prašumu koju ostavljam za sobom i to bi značilo da ćeš ti zaista ostati zauvijek bez mene (kao što možda već i jesi, tako sviraju ove kapi) ništa se ne mijenja opet sam ja samo ja a ti si ti grizem se iznutra na kamenu pisali su isto da samo oni koji mogu izdržati samoću otkriju da rijeke teku uzvodno a vode nizvodno i da kada kiši ti ne možeš a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kada postane voda